Freedom_Tower_NewSajam keramike Cersaie, koji se ove godine održava od 28. rujna do 2. listopada u talijanskom gradu Bologni, ugostio je poznatog arhitekta Davida M. Childsa, tvorca Freedom Towera koji se gradi na mjestu tornjeva blizanaca Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku, oborenih 11. rujna 2001. godine.

David M. Childs je jedan od vodećih ljudi tvrtke Skidmore, Owings and Merrill u New Yorku. Još 1971. godine se zaposlio u vašingtonskom uredu Skidmore, Owings and Merrill. Godine 1984. preselio se u New York, gdje je postao predsjednik tvrtke. 

Njegova djela, piše PRO Gradnja, koja uključuju gradska planiranja i oblikovanja krajolika, kao i gradnju nebodera, stambenih četvrti, škola, hotela, zračnih luka i ambasada, rasprostranjena su diljem SAD-a i čitavog svijeta.

Childs je svojedobno bio predsjednik Komisije za nacionalno planiranje, kao i predsjednik Komisije lijepih umjetnosti u Washingtonu. Član je Američke akademije u Rimu, kao i nagrađivani uglednik Američkog arhitektonskog instituta. 

David M. Childs je jedan od najmoćnijih arhitekata u New Yorku. Unatoč tome, čak niti on sam ne smatra najveći dio svojih građevina prvoklasnom arhitekturom.

- Znam kako mnogo toga što sam dizajnirao nije rad najviše klase. Ali i moja uloga je bila drukčija. Želio sam povećati razinu svakodnevnog graditeljstva - svojedobno je izjavio Childs.

Taj samokritični šarm odlika je arhitekta Childsa, koja mu je pripomogla da pridobije mnoge poslove pri graditeljskim komisijama New Yorka. Elegantan i konzervativno odjeven, dobro se snalazi u višim krugovima njujorškog društva. 

A njegova spremnost za kompromise, zajedno s odličnim socijalnim vještinama, učinile su ga miljenikom ulagača, koji u pravilu vide financijske interese i kreativnu viziju kao nekompatibilne.

No, Childs više nije zadovoljan ulogom miljenika takvih ulagača. Sada žudi za kritičarskim priznanjima, koja su ga do sada zaobilazila. Trudi se stvoriti si poziciju vrijednog rivala arhitektima koji su spremni više riskirati, koji su skloniji kreativnosti, jednom rječju, onima od kojih se do sada distancirao. 

Tu je žudnju moguće sagledati u vezi s njegovim godinama. Sa 69 godine, Childs je ostavio trag na mnogim važnim projektima – od Time Warner centra do Washington Malla - ali nije uspio stvoriti građevinu koja inspirira generacije ili ostavlja dublji pečat.

Njegovu iznenadnu promjenu moguće je sagledati i kao profesionalnu nužnost. Posljednjih godina vidio je kako su se konceptualizmu bliži arhitekti poput Franka Gehrya, Rema Koolhaasa i Renza Piana uzdigli u sam vrh arhitektonske profesije i to bez žrtvovanja vlastitih kreativnih vizija. I njih ne traže samo umjetničke institucije; srednja ulagačka struja, vrsta klijenata koji su tradicionalno Skidmorova osnovica poslovanja, je shvatila kako su ti arhitekti kao stvoreni da uvećaju vrijednost projekta vlastitim ambicioznim zamislima, istodobno olakšavajući da se zadobiju razne dozvole u zapetljanim političkim igrama.

Paradoks iznenadne promjene Childsova mišljenja podudara se s poslom s politički najosjetljivijom komisijom njegove karijere, izgradnjom Freedom Towera na Ground Zero, koja unatoč mnogim i opetovanim izmjenama liči sve više i više – na drugorazredno djelo. Staklena forma Freedom Towera, sadržana nizom kablova, traljavo je sastavljena, i nema se razloga očekivati kako će biti poboljšana. 

Na drugoj pak strani, prepirke oko toga tko će plaćati javne sadržaje te zgrade, prijete daljnjim smanjenjem financija potrebnih za izgradnju same zgrade.  Umjesto da uništi Childsovu reputaciju, projekt podcrtava teškoće koje on susreće pri izvedbi samog projekta. Osim što je angažirao svježe snage iz vlastite tvrtke, Childs se našao i sukobu sa samim sobom – morao je promijeniti način razmišljanja koji je više bio upregnut kako zadovoljiti klijente, nego stvoriti vrijednu arhitekturu.

Korijen takvog razmišljanja leži i u Childsovoj reputaciji 'političkog arhitekta', zadobijenog za vrijeme rada u Washingtonu. U to je vrijeme i sama tvrtka umnogome izgubila svoj kreativni arhitektonski izričaj. Bilo je to vrijeme zalaza modernizma i pseudoklasične reference postmodernizma činile su se kao stvar koja će dominirati profesijom novog doba.

U skladu s tim, Childs čiji je dotadašnji rad više bio usmjeren k očuvanju i gradskom planiranju, i koji je bio izuzetno sklon takvim pseudoklasičnim detaljima (poput staklenih puteljaka za pješake pri Lincolnovom mauzoleju – po uzoru na puteljke kraljevskog Versaillesa), zadobio je odlučujuće mjesto u tvrtki. 
Ali kao što se pokazalo, Childs nikada više nije mogao obnoviti auru koju je Skidmore imao u pedesetim i šezdesetim godinama, kada je bio glavna snaga američke arhitekture. Tada je tvrtka dizajnirala objekte koji su bili i sami znaci vremena – poput Lever House 1952., zgrade Pepsi-Cole 1959. i Chase Manhattan Tower 1961. Te zgrade uspjele su prevesti estetiku modernizma na jezik trijumfa korporativne Amerike.

U usporedbi s njima, rad Childsa, čak i kada je bio glamurozan kao kod Worldwide Plaze, otvorene 1989., nije bio na razini prošlih, velikih vremena, nego je i zaslužio i osude javnosti zbog uporabe mnogobrojnih, površnih povijesnih referenci i ukrasa.

Ipak, Childs je zadobio gradnju 541 m visokog 'Tornja slobode' pri kojem ga muče mnoge nedoumice. Iako i sam jako dobro zna kako je arhitektura umjetnost balansiranja raznih vrijednosti – ekonomske, estetske, javne i privatne, te je svjestan obveze arhitekta javnom interesu, čini se umoran. 
Na neki način, Childs je zatočenik bolje prošlosti. Uvijek je djelovao s pretpostavkom kako zadovoljenje klijentovih potreba nadilazi kreativnost.  - Postoje trenuci kada osjećam kako ne mogu biti dio svega ovoga i želim pobjeći nekuda, dalje – nedavno je izjavio Childs i dodao:

- Ali ne mogu to učiniti. Ne mogu to napraviti svojoj firmi. Ne mogu to učiniti svojim klijentima.

logo.png

REDAKCIJA PORTALA

E-mail

info@gradnja.org

Marketing

marketing@gradnja.org

Copyright 2007-2020 GRADNJA ORG; Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

designer17